Dom kulture u Bakru, nekada društveni dom, godinama je stajao zapušten, kao poprište grafita na zidu, znaka za punk i natpisa “bless”. Dom kulture dobio je posve novi izgled, za čiju su obnovu zaduženi riječki arhitekt Saša Randić i suradnici, a mi prvi donosimo izgled upravo dovršene građevine.

Dom sigurno neće ostati neprimijećen, građevina dominantno crvene, žarke i smjele boje, ističe se među nizom tipično primorskih kuća. Posebno je to vidljivo kada se spuštate prema Bakru. Kad se približite, dočekat će vas još kolorističkih akcenata, izvana ljubičasta i narančasta, iznutra žuta.

Narodni domovi 70-ih

Prethodni Dom kulture u Bakru, tada Društveni dom, sagrađen je 70-ih godina prošlog stoljeća. Društveni domovi imali su jasnu ulogu u kulturnoj politici tadašnje države, nastavljajući se na tradiciju narodnih domova, zaduženi za difuziju kulture u manjim mjestima. U njima se odvijala cjelokupna kulturna aktivnost lokalne sredine, od obrazovanja, umjetnosti, do kulture, ali su također bili mjesto okupljanja i društvenih događanja, prepoznatljivi centar mjesta. Odnosno, kako tumači Saša Randić: “Društveni domovi su oblikom odražavali svoju relevantnost, i nerijetko su građeni kao predimenzionirani i monumentalni objekti”.

Izuzetak nije bio niti ovaj dom, projektiran 1976. u jeku gradnje sličnih institucija, koji potpisuje arhitektica Leda Grbac, za koju kasnije nismo mnogo čuli. Zgrada, karakterističnih oblika kasnog modernizma 70-ih, proporcijama je i oblogom od metala odgovorila na tadašnje industrijsko mjerilo Bakra, obilježenog ugljenom prašinom i koksarom u neposrednoj blizini. Dom je bio podijeljen u nekoliko cjelina; prostore za mjesnu zajednicu, kafe bar, kuglanu.

S tranzicijskim promjenama nestala je koksara, ali i društveni okvir u kojem je dom nastao. Kako tumači Randić: “Kao i u drugim sredinama bez odgovarajućih izvora financiranja, prevelik za potrebe grada, dom je postupno propadao, sve do trenutka kada je 2012. započela njegova obnova”. Zbog skromnijih sredstava koje je ulagao grad, obnova se odvijala postepeno.

Velike dimenzije

U novom projektu arhitekti nisu pokušali sakriti kako je sedamdesetih godina sagrađena prevelika zgrada, preekspresivnog oblika, dapače, upravo su tu činjenicu i naglasili. Prostor velike dvorane otvara se na unutarnje dvorište te na novu terasu zapadno od zgrade, koja gleda na zgradu srednje pomorske škole.

Iako se na Domu kulture radi posljednjih godina, i nije dio projekta EPK, dobro se uklapa u koncept Rijeke kao europske prijestolnice kulture 2020. Naime, posljednjih se dana mnogo pisalo o Rijeci kao gradu prekrasne industrijske arhitekture, kojoj je potreban novi život, i gradu, i industriji, o odlasku ljudi, gubitku radnih mjesta, riječkim predgrađima kao spavaonicama... Međutim, projekt na kojem su Šarar, Tolj i suradnici radili pune četiri godine obuhvatio je i susjedna mjesta. Jedan od projekata u sklopu EPK plan je da se postojeći transportni tunel bivše koksare, koji povezuje dva dijela Bakarskog zaljeva, pretvori u opservatorij podmorja.

Malo brodogradilište

Tunel će funkcionirati, napominju iz EPK, “i u obrnutom smjeru, kao akvarij u kojem ribe mogu promatrati ljude”, dok “ostatak industrije postaje uzbudljivo podmorsko šetalište”. Industrijalizacija je koksarom umjesto razvoja donijela ekološku devastaciju cjelokupnog zaljeva, zatvorena je 1995., dok današnje malo brodogradilište služi za gradnju i popravke uglavnom ribarskih brodova. Bakar je jedan od eksplicitnijih primjera propasti industrije, i slikovit primjer, o čemu može posvjedočiti svatko tko je barem jednom nogom stupio u mjesto od oko osam tisuća stanovnika. Po svemu sudeći, Bakru slijedi novi život.

Autor: Patricia Kiš / Jutarnji list